06

ponedjeljak

srpanj

2015

Nismo se već čuli odavno


Pročitat ćeš jednom tu vrlo kratku priču o nama, kad je već ispričanu životom nisi shvatio… iako postoji realna mogućnost da od tebe budem krivo pročitana (ne bi bilo prvi puta), jer riječi stvarnost ne oslikavaju vjerno već zajebano svijeno. A i ta stvarnost, i ona je samo nečiji osobni izmišljaj… pa kao što ni mi ljudi nismo postojane stijene već prilično labilna blesava stvorenja… tako ni naši odnosi nisu uvijek dilerska razmjena paketića dobrog i lošeg jednake gramaže.

Britki samo na riječima, jadni bogalji, trudimo se uljepšati ruševine naših tananih emocija i opravdati se svijetu zašto smo i kako smo i kojim makadamima dovde došli, i sve ono nadajući se da je to bitno, da je to ikome bitno.

Sad je meni tebe kao žao, a i sama jadnica po oštećenjima vrlo slična tebi, uz te dvije stvarnosti koje živim ne uspijevam se uživjeti pošteno ni u jednu, pa kad se na mene dvaput klikne koji put se i otvorim, osim kad se zatvorim jer sam kreirana u nekoj malo starijoj nego treba verziji.

Do sad su za mene znak (s)kretanja u nekom krivom smjeru bivala iščašenja i uganuća (možeš li zamisliti koliko je to gipsanja i langetiranja bilo), no ovaj put se desilo da sam na sigurnom i nezaustavljivom putu prema još jednoj depresivnoj epizodi - tresnula s konja. Onako jako, kako već dugo nisam. Manjež se zavrtio kao ringišpil, a oblaci su zaplesali s onim točkicama u oku koje polako putuju za pogledom. dok sam ja kroz suze poželjela vrištati od boli (ali znaš mene i bol, trpimo se zdušno), klinci su rikavali, tresla su se ta mala iskrivljena, bolesna tijela od smijeha.
I onda sam sasvim neočekivano, uz već uvježbani TI ovaj put dobila i LETIŠ.

Pa me to LETIŠ taklo dovoljno da se, jadna, koja od straha ne razaznajem kad se treba smijati, a kad pustiti suzu, resetiram i osvijestim da to što plačem nije samo produkt moje pretužne naravi, već normalni slijed i posljedica svega čemu sam se naivno i glupo dala izložiti.

I, iako potresan, taj susret sa vlastitom pogreškom, bio je i snažno pročišćavajući. Dovoljno da odlučim dopustiti si da ovo ljeto usvojim i zaživim dolce far niente i zaista poletim. Kud puklo da puklo.

Što i tebi iskreno želim…






Sjećaš li se i ti tog ljeta s gorčinom?
Hoćemo li ikad prestati žaliti što nije bilo posljednje?



Mi. Ljudi koji si ne opraštamo glupost.